Društvo nas odmalena uči da je važno biti pametan, ali da je malo onih „stvarno pametnih“. Svi smo negdje čuli za kvocijent inteligencije, famozne testove sposobnosti kojima se ona mjeri i o društvu „odabranih“ najpametnijih ljudi na svijetu okupljenih oko Mensa-e. Ali šta je zaista inteligencija, kako se ona mjeri i šta osim nivoa „pameti“ ona može da nam kaže o nekoj osobi?

 Inteligencija je…

 Inteligencija je oduvijek bila zanimljiv predmet istraživanja, prije svega jer se smatra zaslužnom za uspjeh u različitim životnim područjima. Međutim, naučnici do danas nisu uspjeli da osmisle jedinstvenu definiciju inteligencije, pa je nekako najistinitija ona da je „inteligencija ono što mjere testovi inteligencije“. Taj rezultat se izražava kao kvocijent inteligencije – IQ (a ne koeficijent, kako se to često pogrešno kaže). U praksi se obično smatra da je inteligencija potencijal za snalaženje u različitim situacijama.

 Ko je stvarno pametniji?

 Istina je da su prvi testovi inteligencije bili kulturalno pristrasni, pa je većina ljudi koji nisu bili obrazovani bijelci iz Amerike postizala niže rezultate. Tada se nije mnogo razmišljalo o tome da recimo za ispravno popunjavanje testa osoba mora biti pismena ili pak mora imati osnovna znanja engleskog jezika, pa je na osnovu zablude da su testovi inteligencije apsolutno validni za sve ispitanike populacija crnaca nepravedno proglašena manje inteligentnom rasom.

 Kasnije su naučnici shvatili da ljudi iz različitih kultura postižu različite rezultate na ovim testovima, te da oni koji ne govore dobro engleski jezik postižu niže rezultate iz prostog razloga jer ne razumiju pitanja ili odgovore. Različite tradicije u tim kulturama pomogle su nekim ljudima da razviju neke sposobnosti, ali ne i ostale koje su testovi mjerili. Slično je utvrđeno i za različite nacije, rase, dob, obrazovanje, pa čak i spolove, jer na različitim dijelovima testa pojedinci zavisno od ovih karakteristika postižu različite rezultate. Tako su nastale norme – statistički podaci koji nam pokazuju koji to je recimo, prosječan rezultat koji postiže visoko obrazovana Austrijanka, dobi oko 30 godina. Na ovaj način mjerenje inteligencije postalo je preciznije, jer se rezultat svakog ispitanika poredi sa rezultatima osoba koje su mu slične, pa se tek onda na osnovu toga određuje slavni IQ. Naučnici su u međuvremenu osmislili i niz takozvanih kulturalno nepristrasnih testova, u kojima nema verbalnih odgovora, već se treba utvrditi neki slijed figura, odabrati dio figure koji nedostaje i slično, kako bi se dobio što precizniji rezultat.

 Kako se testovi inteligencije koriste

 Danas se na internetu mogu naći brojni testovi koji obećavaju da će vam izračunati IQ. Međutim, njih treba oprezno tumačiti, jer ti testovi ne uzimaju u obzir sve navedene faktore, ne postoji kontrola vanjskog uticaja na rezultate (umor, svjetlost, raspoloženje i slično mogu uticati na rezultate) i obično nije ispitana njihova efikasnost mjerenja, pa možda uopšte ne mjere inteligenciju.

 Osobe, obično psiholozi, koji primjenjuju testove inteligencije moraju imati specifična obrazovanja i proći posebnu obuku kako bi postignute rezultate mogle adekvatno tumačiti. Također, psiholozi koji koriste testove inteligencije znaju da jedan rezultat ne govori zapravo ništa sam za sebe, pa se za procjenu bilo koje vrste (recimo za prijem na neko radno mjesto), uvijek koristi više različitih testova, kako bi se dobili što precizniji rezultati. Mi u agenciji Career4Me prilikom procjene za profesionalnu orijentaciju ili za selekciju kandidata za neko radno mjesto uz testove sposobnosti primjenjujemo i testove kojima se ispituju osobine ličnosti, specifični interesi i različite druge karakteristike. Osim toga, sa svakim kandidatom se obavlja razgovor u svrhu ispitivanja onih karakteristika i specifičnosti koje nisu utvrđene testovima. Na taj način dobije se cjelokupna slika o nekoj osobi, a ne samo rezultat jednog testa.

 I na kraju, danas se u naučnim krugovima sve više govori da testovi inteligencije mjere akademsku inteligenciju, odnosno da ne govori ništa o sposobnostima potrebnim u svakodnevnom životu, a čije razvijanje nije obuhvaćeno obrazovnim sistemom. Ona može da bude korisna prilikom rješavanja određenih problema, ali da nam za druge uopšte nije od koristi. Zbog toga mjerenje prepustite stručnim osobama koje će znati procijeniti da li rezultat nekog testa uopšte nudi relevantan odgovor za pitanje koje postavljate.

 

Dženana Hrlović